film
-animated
-documentary
-experimental

photo
-artists
-genres

S-NAFF
-Bakir
-Dzenan
-Jasmin
-Mila
-Navid
-Tarik
-Mahir

audio
Radio drama
Experiment

strip
Dirty old Town

tekstovi
-autori
-teme

Mila Batinica
Croatia
sinhro24@yahoo.com

ETIKA U FOTONOVINARSTVU

Tražeći literaturu o fotonovinarstvu, ustanovila sam da takva u našoj zemlji jedva da i postoji. Osim nekoliko knjiga na engleskom jeziku i samo jedne na hrvatskom ( izdane u Bosni i Hercegovini), literature o fotnovinarstvu nema. Jasno je kakva je sitacija onda sa još užim područjem, etikom fotonovinarsta. Ako uzmemo u obzir da se sa fotonovinarstvom susrećemo svaki dan, smatram da bi se o etici istog trebalo puno više govoriti i pisati. Tu jedinu knjigu na hrvatskom jeziku, kojoj je autor dr. sc. Marija Putica, profesorica na Sveučilištu u Mostaru i Sveučilištu u Dubrovniku, nije moguće pronaći u Hrvatskoj, niti u knjižarama niti u knjižnicama. Velik broj ljudi svaki dan prelista dnevne novine. Ako već i ne pročitaju tekst, ''prelete'' pogledom preko fotografija. One im možda i nisu interesantne kada se radi npr. o portretu nekog političara. No, čim ta slika uključuje nečiju tragediju, skandal ili sramotu, zaokupit će pažnju većine čitatelja. Sama fotografija može biti dovoljna kao vijest, pomoću nje možemo naslutiti o čemu se u tekstu radi, a može i otkriti snimateljev stav prema osobi na slici. Često govori puno više od teksta i ostavlja snažniji dojam. Na primjer, fotografija ostataka automobila nakon prometne nesreće potrest će svakog čitatelja, dok navođenje broja prometnih nesreća u protekloj godini uglavnom neće tako djelovati. Problem bi nastao kod objavljivanja fotografije tijela poginulog u automobilskoj nesreći. Dakle, tu bi fotografija ostvarila svoj cilj, šokirala bi čitatelja, natjerala ga na razmišljanje, možda bi ga i uvjerila da opreznije vozi. Ipak, je li moguće objaviti takvu sliku, ne mareći pri tome kako se osjeća obitelj i prijatelji poginulog, ne poštivajući čitatelje koji takve prizore ipak ne žele gledati? Možda je ovaj primjer drastičan i takve fotografije se zaista i ne pojavljuju u našim novinama, a smrt se poštuje. No, što je sa skandalom i sa golotinjom? Toga u hrvatskim novinama ne nedostaje. Zašto urednik, u trenutku kada dopusti objavljivanje fotografije nečijih obnaženih grudi, ne vodi računa o obitelji, prijateljima i čitateljima te osobe? Naravno, problem nije samo u uredniku, društvo traži takve sadržaje. Nameće mi se pitanje tko je prvi počeo, tj. je li društvo tražilo takve novine ili su novine iskvarile društvo. Potreba za stvarnošću koja će biti potvrđena fotografijama, i za doživljajem koji će njima biti pojačan, predstavalja estetski potrošački stav koji je sada već svima prešao u naviku. Industrijska društva pretvaraju svoje građane u ljude zavisne od slika (image junkies); to je najneodoljiviji oblik mentalnog zagađivanja.[1] Vjerujem da je sada kasno za bilo kakve veće promjene. Ipak, postoje neke etične smjernice kojih bi se fotoreporter/urednik, ali i čitatelj mogli pridržavati. Utopija ili ne, ali svaki pojedinac može krenuti od sebe.

Moralne dileme fotoreportera, urednika i čitatelja

Fotoreporter se susreće sa pitanjima etike već kod samog fotografiranja. Ali postoji razlika između samog fotografiranja i objavljivanja fotografije u dnevnim novinama. Ponovo ću uzeti primjer automobilske nesreće. Fotoreporter koji je uspio stići na mjesto udesa prije nego što je tijelo odvezeno ili prekriveno, vjerojatno će osjetiti poriv da to tijelo snimi. On u stvari samo bilježi stvarnost, te ni na koji način ne utječe na taj događaj. Sve se već dogodilo, bez obzira na njegovo prisustvo. Pretpostavimo da će snimiti i nekoliko fotografija uništenog automobila. Dakle, on u redakciju donosi fotografije tijela i automobila. Urednik sam, možda uz sugestiju fotoreportera, donosi odluku o objavljivanju fotografije. Prema tome, on je ''kriv'' za objavljivanje takve fotografije, a ne sam fotograf. U obranu urednika, odogovarajući na optužbe da je objavljena fotografija ''šokirajuća i nepotrebna'', Ernest Meyer u Madison Capital Timesu napisao je: ''I zločin je bio takav'' [2]. Odmah sam se složila s njim. Javnost ima pravo znati što se događa, pa čak i ako joj se takve fotografije ne sviđaju i ne želi ih gledati, one su realna slika svijeta oko nas. No, moja iduća misao bila je- a što da se zbilja radi o osobi koju poznam? Sigruno ne bih dijelila njegovo mišljenje i pokušavala bih na sve načine dokazati da fotograf i urednik nemaju pravo ni slikati ni objavljivati takve fotografije. Koliko god bilo teško odrediti granicu etičnosti, ipak postoje neka pravila, kako zakonska tako i moralna, kojih bi se dobar fotoreporter morao pridržavati.

Prioriteti dobrog fotoreportera

Fotoreporter mora bit svjestan svoje svrhe, krajnjeg cilja zadatka koji treba obaviti. On fotografijom mora pogoditi srž vijesti. Bit novinske fotografije je njen sadržaj, estetika je nebitna. Glavni cilj fotonovinaru mora bit informiranje, a ne prijevara.[3] Poštenje i istinitost moraju biti na prvom mjestu, jer fotografija može otkriti velike istine, no ako se zloupotrijebi, može učiniti veliku štetu. Najbolje o prioritetima fotoreportera govore razni kodeksi. Prevela sam onaj National Press Photographers Association[4] te ću navesti neke njegove dijelove: Budite točni i razumljivi u prezentaciji sadržaja Sa svakim subjektom postupajte dostojanstveno i s poštovanjem. Posebno pažljivi budite prema ranjenima i žrtvama zločina i tragedija. U njihove trenutke žalosti zadirite samo kada javnost ima prijeko potrebno i opravdano pravo da zna. Dok fotografirate subjekt nemojte izravno utjecati ili pokušavati da utječete na događaje. Nemojte potkupljivati subjekte u zamjenu za informaciju. Nemojte sabotirati druge fotoreportere i novinare u obavljanju njihovih dužnosti.